субота, 28. април 2007.

PEKINSKA PATKA - Strah od monotonije (1981)



U periodu oktobar ‘80 – mart ’81. grupa priprema kompozicije za album “Strah od monotonije”, čiji naziv delimično objašnjava razloge iznenadnog prelaska iz punka u novotalasne vode, što im većina ranijih fanova, ali i kritičara, nikada nije oprostila. (“…Odlučnost da raskine sa starim, donela je Patki ne samo nelagodnosti zbog neumitnog razotkrivanja sopstvenih muzičkih slabosti, nego i gubljenje onoga što je kod nje bilo najsimpatičnije – energije i žestine…” – Ljubo Trifunović, Džuboks br. 117 od 19. juna 1981).

http://rapidshare.com/files/26540187/_1981__Strah_od_Monotonije__320.rar

link preuzet sa http://svimarsnaples.com

tekst preuzet sa http://www.multimediarec.co.yu/artist.php?artist=PEKIN%8AKA+PATKA



недеља, 15. април 2007.

SARLO AKROBATA - Bistriji ili tuplji covek biva kad... (1981)



Sarlo Akrobata, avangardni skup trojice mladih, talentovanih i nestasnih muzicara punih pozitivne energije, je ne samo doneo promenu u nacin razmisljanja o muzici, vec je udahnuo duh 80tih u celu jugoslovnsku kulturnu scenu.

Kao sto to samo ponekad biva, Sarlo je postigao brz, do tada nezapamcen uspeh: Njihove pesme, i melodije i tekstovi, muzicki spotovi vrlo brzo su poplavili kompletan Jugoslovenski medijski prostor.

Zajedno sa vrsnjacima Elektricnim Orgazmom i Idolima, Sarlo Akrobata je doneo Novi Talas, na Beogradsku, i vrlo brzo Jugoslovensku muzicku i umetnicku scenu. Iako sam sastav nije postojao dugo, njihova ostvarenja su ostala veoma popularna u toku celih osamdesetih, a danas njihova muzika se sa pravom smatra obaveznom lektirom.

http://rs18.rapidshare.com/files/17876005/Sarlo_Akrobata.rar

(link preuzet sa http://basstapex.blogspot.com)

Gustaph y njegovi dobri duhovi - V (1986)




Nedaleko od Motovuna, na brdu Sovinjak, nalazi se mala gostionica uvučena u debelu hladovinu. S platoa na najstrmijoj padini brda pruža se prekrasan pogled na Buzeštinu, ali dio vidikovca zatvara sklepana natkrivena pozornica na prvi pogled suvišna u selu sa svega desetak stalnih stanovnika. Gosti iz Zagreba koji tamo provode ljetni odmor godinama nagovaraju vlasnika na rušenje već derutnog objekta, a on uporno odbija njihove prijedloge jer su na tom mjestu jednom svirali Gustafi. Gostioničar sa Sovinjaka vjerojatno je prvi shvatio nešto što možda nikad neće biti ni spomenuto u županijskim i nacionalnim kulturnim institucijama. Gustafe bi doista trebalo tretirati kao spomenik kulture.
U prvoj inkarnaciji iz 80-ih, pod imenom Gustaph y njegovi dobri duhovi, to je bio post new wave band na tragu Talking Headsa koji je 1985. zaokružio vrlo zanimljiv debitantski album “V” u produkciji pokojnog Milana Mladenovića. Ploča je na papiru imala dva izdavača, zagrebački “Jugoton” i privatni slovenski label “Dokumentarnu”, no njihova suradnja je ubrzo zapela na birokratskim zavrzlamama u kojima se na kraju istopio početni entuzijazam Gustafa.
Ploča koju definitivno treba čuti!!!

http://rs120.rapidshare.com/files/24680340/Gustaph_y_njegovi_dobri_duhovi__1985__YUG.rar

pwd: najpogodnijemesto

(link preuzet sa http://yurock.blogspot.com)

MI3AP - Mi3ar (1988)


Prvo otkrovenje - Risto Vrtev

Grupa je nastale 1983. godine, ali prvi samonazvani album objavljuje tek 1988. godine. Prvu postavu činili su Goražd Čapovski (gitara), Risto Vrtev (pevač), Ilija Stojanovski (bas gitara) i Panta Džambazovski (bubnjevi).

Drugo otkrovenje - Goran Tanevski

Мизар 1990. (Чаповски, Серафимовски, Стојановски, Таневски) (Преузето са www.mizar.com.mk)

Mizar 1990. (Čapovski, Serafimovski, Stojanovski, Tanevski)
(Preuzeto sa www.mizar.com.mk)

Do promene i grupi dolazi 1985. godine kada umesto Rista Vrteva kao pevač dolazi Goran Tanevski, a grupi se priključuje i Slobodan Stojanovski kao klavijaturista. Ova promena se odražava i na njihov zvuk koji je do tada bio čist rok, da bi od tada počeli da stvaraju sopstveni samo njima karakterističan zvuk, a od tada nastupaju pod imenom Mizar - Vtoro Otkrovenie (Drugo Otkrovenje). Risto Vrtev je kasnije osnovao grupu Arhangel, jednu od najboljih makedonskih rok grupa tokom devedesetih,koja je često nazivana i rok Mizar, zbog toga što je, iako bez vizantijskih i balkanskih (makedonskih) uticaja, imala mračnu atmosferu toliko karakterističnu za Mizar. U to vreme je klavijature u Mizaru svirao i Goran Trajkoski (vođa nekadašnjeg Padota na Vizantija), koji je sa Čapovskim i Tanevskim sarađivao prilikom stvaranja pesama(npr. „Gradot E Nem“).

Iste godine snimaju nekoliko demo snimaka i sviraju kao predgrupa na jugoslovenskoj turneji Lajbaha i Discipline Kičme. Naredne godine osvajaju publiku na festivalu mladih i neafirmisanih bendova u Subotici (po nekima najznačajniji festival tog tipa u ondašnjoj Jugoslaviji) svojim potpuno drugačijim zvukom iako je većina publike bila okrenuto mnogo tvrđem zvuku (te godine su pobedili KUD Idijoti, tada još uvek malo poznat pank sastav iz Pule).

Svoj prvi album nazvan „Mizar“ objavljuju 1988. godine u sastavu: Goran Tanevski (pevač), Goražd Čapovski (gitara), Boris Georgijev (bubnjevi), Sašo Krstevski (bas gitara) i Katerina Veljanovska (klavijature), dok je album producirao Goran Lisica Foks. Pored njihovih pesama na albumu se našla i obrada makedonske narodne pesme „Zajdi, Zajdi“ pod imenom „Zlatno Sonce“ („Zlatno Sunce“), a kao jedna od najboljih pesama ističe se „Devojka od Bronza“, po kojoj su i postali poznati široj publici.

Drugi album objavljen 1991. godine, nazvan je po naslovnoj numeri „Svjat Drims“ koja je obrada tada čuvenog hita Juritmiksa „Lepi Snovi“ („Sweet Dreams“). Na albumu se pored njihovih pesama opet našla jedna makedonska narodna pesma „1762“, kao i pesma „Dom“ koju je napisao Risto Vrtev, prvi pevač grupe.

Nakon snimanja „Svjat Drimsa“ grupu napušta pevač Goran Tanevski na čije mesto dolazi pevačica Nora, ali već krajem 1991. godine, Mizar prestaje sa radom. Tanevski se okreće organizaciji koncerata, Kaevski obnavlja svoj sastav Kiborg, dok Čapovski odlazi u Australiju u kojoj 1993. godine osniva Kismet, kao nastavak Mizara, da bi se 1999. godine vratio u Makedoniju.

Горан Трајкоски у трансу(Сликао Игор Исаковски,преузето са www.mizar.com.mk)

Горан Трајкоски у трансу(Сликао Игор Исаковски)

(Preuzeto sa www.mizar.com.mk)

Treće otkrovenje - Goran Trajkoski

2001 godine se pojavljuje kompilacija „Tribjut to Mizar“ („Tribute To Mizar“) na kome su se pojavile obrade nekih pesama Mizara, koje u obradili alternativni makedonski sastavi (Majakovski, Sinijak...). Dve godine kasnije pojavljuje se reizdanje prva dva albuma na kompakt diskovima, koji su se na razne načine pojavili u svim delovima bivše Jugoslavije. Prvi disk, pod nazivom „Svjedodžba“, sadržao je prvi album „Mizar“, sa nekoliko demo snimaka, živih izvođenja i neobjavljenih pesama.

Grupa se ponovo okuplja početkom 2003. godine, sa svojim nekadašnjim klavijaturistom i pevačem Anastasije, Goranom Trajkoskim u ulozi pevača i jednog od stvaralaca muzike,uz Goražda.Kao najavu novog albuma izbacuju novi singl „Počesna strelba“ („Počasna paljba“) i sviraju na novosadskom Egzitu i u zagrebačkoj Močvari na kojoj su posetioci uz kartu dobijali novi singl „Počesna strelba“ na ploči. Sredinom sledeće godine svetlost dana je ugledao novi album album „Kobna Ubavina“. Mizar je tokom 2005. godine napravio nekoliko koncerata širom bivše Jugoslavije, a početkom novembra imali su mini turneju po Srbiji nastupivši u Pančevu, Beogradu i Kragujevcu.

Tokom leta 2006.godine došlo je do promene u grupi i umesto Trajkovskog novi-stari pevač grupe je ponovo Tanevski koji se posle pauze od 15 godina vratio aktivnom bavljenju muzikom. Grupa je početkom novembra iste godine nastupila u Beogradu sa Tanevskim,a najavljen je i rad na novom albumu.

Diskografija

pwd: najpogodnijemesto


    (link preuzet sa http://yurock.blogspot.com)
    (tekst preuzet sa http://www.wikipedia.org)

недеља, 08. април 2007.

PAKET ARANŽMAN - Idoli, Šarlo Akrobata, Električni Orgazam (1981)





Povijest o stvaranju ovog najvažnijeg kompilacijskog albuma yu rocka može se slobodno smjestiti još koncem šezdesetih u Beograd kada je postojala velika rock scena koja je za svega par sezona nestala i iza sebe nije ostavila nikakav zvučni zapis. Tada je gotovo svaka ulica imala svoj VIS koji je vikendom svirao igranke i zabave smještene u razne omladinske domove, studentske gimnastičke dvorane, zadružne domove ili na povremene gitarijade. No, glavna boljka svih bandova je bila težnja za čistom zabavom u kojoj je osnovni prestiž predstavljalo što vjernije skidanje i sviranje hita no.1 s valova radio Luxemburga koji se mogao slušati jedino na srednjevalnom radio prijemniku. Budući da je tada malo tko imao magnetofon (a kazetofoni još nisu bili pušteni u opticaj javnog korištenja), a radio valovi su često bili ometani zvukovima susjednih radio stanica, svi ti bandovi su skidali i svirali stvari slušajući radio, pa se često događalo da to što su skinuli uopće niti malo ne liči na original. U svemu tome jedino je bila važna zabava bez ikakvih tenzija za stvaranjem vlastitog originalnog izraza ili rock kompozicija. Tako su VIS-ovi svirali razne trivijalne šansone koje su čuli zajedno s Stonesima, Beatlesima, The Doors, Deep Purple, Yardbirds ili The Who što je djelovalo potpuno konfuzno, no malo tko je zadirao u samu suštinu svih tih različitih stilskih odrednica. Kada su se koncem šezdesetih počele pojavljivati inozemne ploče na domaćem tržištu, VIS-ovi su naglo počeli nestajati, a zajedno s njima i sve silne rock zabave jer se pojavio novi trend. Više nikoga nisu zanimale obrade tuđih kompozicija koje je svatko mogao kupiti i slušati kod kuće i na domaćim radio programima (doduše u vrlo ograničenoj količini), već su se počeli javljati prvi autori koji su pokušavali skladati vlastite kompozicije po uzoru na inozemnu ponudu. Tako je tijekom sedamdesetih Beograd imao svega nekoliko sastava - Korni grupu, S vremena na vreme ili Yu grupu kao najintresantnije predstavnike rocka. No, zamiranjem svih silnih VIS-ova, nestale su i prostorije u kojima bi se mogli održavati koncerti, tako da Beograd praktički cijelo sedmo desetljeće nije godišnje mogao ponuditi više od petnaestak koncerata. A ako ih je i bilo više, mahom su to bili nastupi velikih zvijezda poput Bijelog dugmeta, Čolića i raznih popularnih estradnih zvijezda uglavnom zabavne glazbe. Zbog toga praktički nije niti postojala čvrsta rock scena u Beogradu kakvu je primjerice imalo Sarajevo ili Zagreb tih godina. Prvi pravi i komercijalni rock proboj iz Beograda napravila je Riblja čorba koja se pojavila 1978., a godinu dana kasnije i Generacija 5. Prvo odgovarajuće mjesto u Beogradu koje je širom otvorilo vrata rocku bio je Studentski kulturni centar koji je koncem sedamdesetih u svoj program uvrstio omogućavanje proba svim mladim bandovima, te održavanje njihovih koncerata koji su, naravno bili besplatni. Tako se stvorila idealna prilika svima koji su željeli nešto svirati, pa su se ubrzo počeli osnivati različiti rock sastavi.
I upravo na tom mjestu, u takvoj klimi rođena su ova tri sastava koja čine najlegendarniju kompilaciju yu rocka i jedan od sasvim sigurno najutjecajnijih albuma svih vremena kojim je započeo nevjerojatan kreativni i komercijalni uspon yu rocka. Od sva tri sastava prvi je nastao Šarlo akrobata nakon razlaza banda Limunovo drvo u kojem je svirao Milan Mladenović (gitara, vokal). Bubnjar Ivica Vdović - Vd došao je iz sastava Suncokret u kojem je svirao s Borom Đorđevićom, dok je Koja (bas) bio sam svoj majstor i praktički nije imao nikakav značajniji aranžman. Njihovi glazbeni interesi su bili različiti - Milan je volio sofisticirane izvođače poput XTC, Bauhaus, P.I.L., Joy Division, Vd je prije dolaska u band slušao razne hard rock, punk i new wave sastave, a Koja sve i svašta - od bluesa do reggaea i ska. Zbog toga su njihovi nastupi bili vrlo energični i otkačeni, nabijeni neobičnim spojem utjecaja ova tri zasebna individualca. Interesantno je da je u prvoj postavi gitaru svirao Dragomir Mihajlović koji je nakon samo jednog koncerta (kada su bili predgrupom Pankrtima 1980.) napustio sastav, a vratio se 1983. na prvom albumu Katarine II gdje je ostao tek jednu sezonu.
Električni orgazam je nastao netom nakon nekoliko nastupa Šarla, a oformili su ga tri dobra prijatelja Ljubomir Đukić - Tigar (klavijature, vokal), Srđan Gojković - Gile (gitara, vokal) i Ljubomir Jovanović - Jovec (gitara) koji će zajedno ostati 5-6 godina u kojima će band objaviti nekoliko svojih najboljih i najkreativnijih albuma. Svi zajedno su obožavali agresivni punk, The Strangles, The Doors i David Bowiea, pa su od svih novih sastava bili najbučniji. Nisu imali stalnog bubnjara, već su ga za nastupe posuđivali iz raznih beogradskih sastava. Posljednja je u band došla mlađahna Marina Vulić koja je počela s njima svirati bas kad joj je bilo 14 godina.
Od ova tri banda prisutna na kompilaciji, Idoli su imali najneobičniju priču osnutka. Oni u stvari uopće nisu bili osnovani da budu rock sastav jer nitko nije znao svirati. Vlada Divljan je pokušavao svirati bubnjeve, Srđan Šaper je svirao gitaru, a Nebojiša Krstić bas, no nikome ništa nije polazilo za rukom. Kada su se 1979. sreli s Papićem koji je tada došao iz vojske gdje je skupio neka iskustva i počeo se baviti umjetničkom fotografijom, još praktički nepostojeći band angažira ga za foto sessione koji rezultiraju vrlo uspjelim fotografijama. Iz čiste šale nazivaju band Dečaci i objavljuju svoje fotografije po raznim novinama šireći tajanstvenu famu o svojem djelovanju. Tako su prilikom proslave Dana žena objavili niz prigodnih fotografija prozvanih "Dečaci emancipuju žene" što je vrlo efektno odjeknulo u medijima, tako da su silom pritiska htjeli - ne htjeli morali konačno nešto uraditi i konkretno. Shvatili su da sa svojim sviračkim znanjem ne mogu daleko, pa su angažirali Zdenka Kolara da im svira bas, dok se Vlada orijentirao na gitaru i naučio nekoliko osnovnih akorda. Srđan i Nebojiša su se zadužili samo za neke jednostavne udaraljke, dok su bubnjeve i klavijature svirali ljudi sa strane (Dragan i Boža). Rezultat čiste početne zafrkancije koju su radili po medijima objavljujući slike o budućem "velikom bandu", odveo ih je u studio gdje su snimili jedan od najboljih yu rock singlova svih vremena - "Retko te viđam sa devojkama / Maljčiki" u produkciji Gorana Bregovića koji je prvo objavljen kao poklon čitateljima lista "Vidici". Navodno je početna verzija "Maljčika" glasila "… usrane zore bude me iz sna, usrana jutra, usran sam i ja…". Ubrzo su shvatili da su sa šalom otišli prilično daleko jer su novine počele objavljivati članke o njima, a rock kritika je u nevjerici komentirala ovaj neočekivani singl svim mogućim epitetima, pa su ozbiljno pljunuli u šake i prihvatili se instrumenata i komponiranja novih kompozicija. Svoj prvi javni nastup održali su 1981. u SKC-u i tada se zaista pokazalo da sve ono što su napravili s efektnim potezima reklamiranja svojih slika po omladinskoj štampi ima itekakvog smisla. Predstavili su se kao izuzetan band koji ima svoj stav, koncept, projekt i vlastiti originalni stil.
"Paket aranžman" je zamišljen kao pokušaj dokumentiranja bg rock scene koja se počela stvarati u sklopu SKC-a i istu ponuditi tada naveliko aktivnoj sceni Zagreba koji je gotovo svakodnevno imao po nekoliko koncerata na različitim lokacijama. U Zagrebu se tada sviralo u Kulušiću, Lapidariju, Saloonu, Domu sportova, Studentskom centru… i svatko tko je imao malo pameti u glavi tada je mogao bez problema organizirati i održati koncert gdje god da bi se sjetio. Tada su već naveliko prašili Film, Haustor, Stidljiva ljubičica, Patrola, Parlament Kazalište je već imalo dva albuma, Azra i Aerodrom jedan, Valjak tri, a došljaci poput Pankrta, Leb i sol, Buldožera, Labaratorije, Bijelog dugmeta ili Čorbe su već imali veliku reputaciju zahvaljujući svojim albumima tako da je Zagreb postao glavnim centrom rock koncerata i stvorio najjaču klupsku scenu ikad zapamćenu u Jugoslaviji.
Ova kompilacija je stoga prikazala tri najrazvikanija rock sastava beogradske scene tih dana. Najaktivniji i najusviraniji su bili Šarlo akrobata koji su na albumu zastupljeni s četiri kompozicije - "Oko moje glave", "Mali čovek", "Niko kao ja" i "Ona se budi". To su pjesme koje su prikazale potpuno novi aranžerski pristup prema rocku - čudan i britak Kojin melodični bas u spoju tvrdog funka i harmoničnih dionica, neurotično ekspresivna Milanova svirka gitare koja izražava bijes i frustracije, te koncizan Vd-ov bubnjarski ritam prožet reaggeom i raznim ritmičkim varijantama uz neobične tekstove koji su metaforički prenosili njihovu jednostavnu poruku da više ništa neće biti u rocku onako kao što je to bilo u slučajevima mnogih bg rock bandova. Vd je jednom prilikom rekao da mu se ogadila cijela slika koju su mediji stalno stvarali neprestano kukajući kako yu rock scena kaska po nekoliko godina za glavnim svjetskim tokovima tražeći nekoga tko bi bio pionir u donošenju novih ideja. Jugoslavija je bila godinama periferija Evrope, hard rock i heavy metal su stigli s dobrih desetak godina zakašnjenja, reaggea se malo tko doticao, a elektronike uopće nije bilo, dok je punk bio još u pravim povojima. Zbog toga je Šarlo napravio relevantnu presliku svega onoga što se tih godina događalo u svijetu - reggae, ska, new wave i power pop s vlastitim kreativnim zamislima. Skinut je i singl "Ona se budi" (poleđina je "Mali čovek") koji je proglašen jednim od najboljih singlova 1981., postao je ogromnim hitom i svakako jednom od najbolje odsviranih reggae kompozicija na ovim prostorima zbog toga jer je Šarlo potpuno ovladao zakonima i strukturom ovog stila koji nije niti malo banalan zbog ravnoteže i tzv. ritma koji graniči s gotovo "usporenim metabolizmom".
Električni orgazam je osim rada na ovoj kompilaciji paralelno radio i materijale za budući album pa je izbor za "Paket aranžman" pao na njihova tri uigrana koncertna favorita - "Krokodili dolaze", "Vi" i "Zlatni papagaj". Oni su svirački bili s daleko manje iskustva od Šarla, stoga su ove njihove kompozicije daleko jednostavnije. A i sami utjecaji koje su Gile, Jovec i Tigar pokupili slušajući punk i glam nisu im dozvolili glazbene egzibicije. Zbog toga su pjesme kratke i troakordne, nabrušene punk bijesom i frustriranim Giletovim vokalom koji pjeva vrlo ekspresivne metafore na račun bogatih tatinih sinova ("Zlatni papagaj"), ljudskog beznađa velegrada ("Vi") i morbidnog prikaza apokalipse ("Krokodili dolaze"). Ove posljednje dvije će se u nešto izmijenjenoj produkciji pronaći i na njihovom debiju.
Najdomišljatiji kreativni (mada ne i svirački) poduhvat napravili su Idoli. Svoje glazbeno neiskustvo nadomjestili su konceptom art - kompozicije. Tako su u pjesmi "Amerika" koja traje punih osam minuta iskoristili šalu poigravanja jednim te istim akordom koji se hipnotički ponavlja u beskraj stvarajući neopisivu minimalističku dosadu. Linearna podloga basa i bubnja na koju je prilijepljena gitara koja ponavlja jedan jedini ton svakako nije nikakva velika mudrost, no kada se na to još stavi vokal "A je kažem a, a gde je Amerika" čitav smisao dobiva potpuno drugi oblik. Šala? Ozbiljnost? Umjetnost? Koncept? Bilo kako bilo Idoli su potpuno dočarali svoj neobičan pristup prema stvaranju rock kompozicije u kojoj slušatelja navode da sam stvara sliku o tome što bi to trebalo biti. "Schwule uber Europa (omorina nad Evropom)" je također jedan sličan pokušaj artističkog poigravanja s minimalizmom koji je ovdje podijeljen u dva dijela - prvi je relativno jednostavan rock komad uz pratnju vojničke koračnice, dok drugi, daleko nabrušeniji i brži vokalno asocira na jezovitog nacističkog diktatora. Zatim "Maljčiki". Dobro znani tekst o ponositoj radničkoj snazi socijalističke zajednice koja vozi bicikle, ide na posao, velike fabričke peći tope rudu, žetva je bogata, cijela zemlja je razdragana, pjesma se ori… Ska u prvom dijelu pjesme i urnebesni kazačok u drugom asocijativno su se obračunale s komunizmom, Rusijom, politikom. Kako god da se okrene, ovdje su Idoli iznijeli pravu sliku socijalizma na vidjelo. Nikoga nisu uvrijedili, a rekli su svoj stav da za njih to ništa nije ozbiljno za što bi valjalo ginuti. "Plastika" im je tipičan new wave u stilu Orgazma gdje su kroz potpuno jednostavni tekst (haiku) opisali cijeli oklop koji je ovijen oko čovjeka u zatvorenom sistemu koji se ne može promijeniti. Njihov cjelokupni umjetnički dojam koji su ovdje zabilježili naznačio je ogroman stvarateljski potencijal kojim su prošarali aktualnim svjetskim tokovima - Amerika, Rusija, marksizam, nacistička povijest… Što bi bilo da su se još dotaknuli Kine ili nuklearnog naoružanja?
"Paket aranžman" je kroz ova tri banda koji su radili tri potpuno različite stvari spojio kvalitetu na jedno mjesto, upravo ono što je svim beogradskim grupama manjkalo kroz proteklih petnaestak godina. Donio je sofisticiran izraz, novu i svježu krv, te smjer u kojem će krenuti svi nakon njih. Yu rock je ovime radom prerastao u vrlo unosan financijski posao, album je razgrabljen u svega nekoliko mjeseci, a cijela scena je doživjela nevjerojatan komercijalni procvat. Klubovi su bili krcati, koncerti fantastični, ploče su se prodavale u stotinama tisuća primjeraka i u svega 2-3 godine rodilo se mnoštvo novih imena koja su zapečatila trajnu povijest jedne iznimno kvalitetne rock generacije.

http://rapidshare.com/files/9391988/_arlo_Akrobata__Idoli__Elektricni_Orgazam.rar

(tekst i link preuzeti sa http://www.yebada.bloger.hr)

RIMTUTITUKI - Slusaj 'vamo! (1992)

RIMTUTITUKI (1992) je projekt zamišljen kao cijela ploča, ali nažalost ništa dalje od poklon singla (podijeljena je besplatno na području nekoliko država) nije realizirano. Ovaj projekt je predstavljao "prst u oko" onima koji su odgovorni za kaos tadašnjeg rata, suprostavljao se otvoreno vlasti, beogradskim državnim medijima...

Image Hosted by ImageShack.us

Bez dozvole za javni nastup, njih šestorica (*) kreću u otvorenom kamionu i sviraju po Beogradu. Pred SKC-om podijeljene su majice, bedževi, uz neprestalno ponavljanje poruke o besmislenosti rata. Drugi, ali dozvoljeni, antiratni nastup bio je na Trgu Republike pod nazivom: "S.O.S. Mir ili ne računajte na nas" i to sve bez mnogo odaziva svijesti ljudi koji su mogli utjecati na tok života. Pjesma nosi naslov "Slušaj vamo!" i postoje dvije verzije, a B92 objavio je i spot za singl.

(*) RIMTUTITUKI u sljedećem sastavu:
Milan (Ekatarina Velika - EKV): gitara, glas
Cane (Partibrejkers): glas
Anton (Partibrejkers): gitara
Gile (Električni Orgazam): gitara, glas
Švaba (Električni Orgazam): bas
Čavke (Električni Orgazam): bubnjevi

http://rapidshare.com/files/18706939/Rimtutituki-Slusaj_vamo.mp3

(tekst i link preuzeti sa http://www.yebada.bloger.hr)

RODERICK - Roderick (1990)




Evo Rodericka. Plocu je izdao Studentki centar iz Osijeka , producent bese Boris Kovac. Rip je u 320kbps sa odlicno ocuvane ploce.

http://rapidshare.com/files/17500844/Roderick_-_ST_SC_Osijek__1990_.rar

pwd: smnp

(tekst i link preuzeti sa http://forum.b92.net)

BJESOVI - Bjesovi (1993, ITV Melomarket)





II album, remek delo

http://rapidshare.com/files/11628416/Bjesovi_-_Bjesovi.rar

(tekst preuzet sa http://www.rockexpress.org)

Dr Spira i Ljudska Bića - Dijagnoza (samizdat 1981; PGP RTB 1986)

Hajde da na samom početku napravimo jedan misaoni eksperiment. Na koga prvo pomislite ako vam kažem imena Dušan Mihajlović i Mira Marković? Znam šta mislite, ali to nisu likovi koji su bitni za ovu priču. Sad to što nas je politika uzela pod svoje i što je nenormalno biti normalan u ovoj zemlji druga je priča.
Krajem 1972. godine, gore pomenuti Dušan Mihajlović, u narodu poznatiji kao Dr Spira, zajedno sa Mirom Marković (naravno ne onom) formira akustičarski duo Mira i Spira. Hronike tog doba kažu da su nastupali dosta često i da su imali dobar prijem publike, ali iza njih nisu ostali ni snimci ni izdanja. Ipak, ta Spirina akustičarska faza obeležena je na prvom albumu grupe Suncokret. Pesma "Prvi sneg", verovatno je najveći hit koji je Suncokret ikada snimio, a malo ljudi zna da je to Spirina pesma. Legenda kaže da je on bio vrlo nezadovoljan kako ta stvar zvuči. Spira je zamislio da pesma bude svirački mnogo složenija, ali on se nije naljutio ni kako ju je Suncokret objavio jer je znao da Bora Đorđević (baš onaj na koga ste pomislili) to nije mogao da odsvira pa je morao da je pojednostavi.Krajem sedamdesetih odustaje od akustike i pravi bend Dr Spira i ljudska bića, za koga se s pravom može reći da na neki način predstavlja preteču nadolazećeg "novog talasa" i svega onoga što se na sceni dešavalo posle "Paket aranžmana". 1980. godine u studiju "Druga maca" (a i gde bi drugde u to vreme) snima album "Dijagnoza" (iz te postave danas je najpoznatiji gitarista Zoran Dašić, danas vođa kvazinovostarogradske grupe Legende) koji (gle čuda) niko u tadašnjoj SFRJ nije hteo da objavi. Pomeranje granica uvek je bio naporan posao na ovim prostorima. Ipak, svojeglav kakav jeste, Spira se odlučuje na korak do tada bez presedana u našoj diskografiji. Odlazi u London i o svom trošku štampa 50 primeraka albuma koje potom deli prijateljima. Tako započinje legenda o ovoj ploči, za koju su mnogi muzičari s početka osamdesetih tvrdili da je jedna od najznačajnijih u domaćoj muzici, a malo ko je to bio u stanju i da proveri.Kada je grupa već prestala sa radom, i kada se smatralo da tih pedeset primeraka odlazi u legendu, dolazi do još jedne čudne situacije za koju se može tvrditi da je urbana legenda, mada upućeni kažu da je istinit događaj. Spirin album 1986. godine objavljuje PGP RTB - ali kako?! Priča kaže da se sve to desilo zahvaljujući staroj srpskoj osobini - kurčenju!
Te godine, na mesto direktora PGP RTB-a (doduše na istom se kratko zadržao) dolazi Oliver Mandić. U jednom od standardnih kafanskih razgovora u kafani "Šumatovac", na sva usta je pričao kako će on da uradi ovo, da uradi ono, da sve preokrene iz temelja, da... Slušajući njegovu euforičnost, Bora Đorđević reče: "Ajde ti ako smeš objavi Spiri ploču!" Mandić naravno nije imao pojma o kome se radi, al' verovatno je malo proradila sujeta i reče: "Kaži mu da dođe sutra da potpišemo ugovor!" Gle čuda, i bi tako. Album se pojavio, doduše u najminimalnijem tiražu (mislim 2.000 primeraka), ali ipak se pojavio. Naravno bez reklame, bez spotova, bez promocija, ali... Za sve one koji su ga tada pazarili predstavlja dragocenost i relikviju. Uostalom, potražite podatke o ovom albumu putem nekog pretraživača i naićićete na nekoliko sajtova na kome kolekcionari prodaju vinile sa ex-YU prostora. Svi albumi maksimalno 20 evrića, sem naravno Spirinog. On košta pet puta više, ali i ta cena nije realna. Vredi mnogo više.
Šta je to što je karakteristično za ovu ploču i što je izdvaja od svega što se dešavalo tih godina? Nekoliko godina po originalnom objavljivanju ovog albuma, jedan drugi domaći velikan - Slobodan Tišma (Luna, La Strada), ispevao je stihove "Da li je muzika još uvek zabava? / Muzika je postala isprazna zabava" - upravno ono što je Spira pokazao na "Dijagnozi". Muzički ga je teško definisati. Ima tu i garažnog rokanja i fanka i neke ambijentale i psihodeličnog popa, jednom rečju otvoreni eksperiment. Međutim, tekstualno, ovo je jedan od najjačkih albuma ikada snimljenih na ex-YU prostoru. Svojim krajnje neobični tekstovima za ovaj prostor, bolnim intimizmom, prepunim eksplicitnih slika otuđenja, samoće i nerazumevanja među ljudima, ovaj album vam sigurno neće izmamiti osmeh, ali ako imate iole šta u glavi, žestoko će vas prodrmati, naterati da uronite u sebe, da skupite snagu da se suočite sa onim što ćete tamo naći, ili ako ste sve to već uradili, pružiće vam ruku nekoga ko vas u potpunosti razume, a sami znate koliko je to teško i koliko su retki takvi ljudi. Jedanaest pesama, tek malo više od pola sata muzike, ali dovoljno za legendu.
Tragove refleksije ovog albuma tokom osamdesetih i početkom devedesetih možemo naći na prvom solo albumu Biljane Krstić (prearanžirana "Ima dana kada mene moja duša boli") i u jednom od prvih snimaka grupe Kazna za uši, koja daje direktan omaž Spiri citirijući stih "Devojčice tvoja majka stvarno nije imala sreće..."
Iako Ljudska bića više nisu postojala, Spira je ostao na sceni, ali u drugoj ulozi. Konstruisao je minijaturna kombo pojačala Gvozdeno (gitarsko) i Drveno (bas) Pile, i pokušao sa njima proboj na tržište. Kako se završila ta epizoda i da li je patent nekome prodat - nije mi poznato. Spira 1988. godine odlazi u London de se bavi računarima i gde i dan danas živi. Od tada, o njemu nema mnogo informacija, mada iz nekih podzemnih kanala se moglo saznati da radi remastering ovog albuma i da je krajem osamdesetih urađen još jedan album koji se takođe remasterizuje, ali kada će i da li će ih objaviti - to niko sa sigurnošću ne može reći. S obzirom na perfekcionizam koji ga je uvek krasio, sumnjam da će se to desiti u skorije vreme, mada teško da bi bio iko srećniji od mene da se to već sutra desi.
Blagodareći novim tehnologijama, danas ćete već lakše uspeti da dođete do nekog elektronskog zapisa ove ploče. Na moj krckavi vinil zaboravite. To se ne daje i nije na prodaju, kao što nije bio za prodaju ni u vreme kada su mast i 'leba bili moj glavni studentski obrok. Do tada...

"Važno je, sačuvati prisebnost..."

(Branislav Nikolić, februar, 2006. - tekst preuzet sa http://www.plastelin.com)

http://www.megaupload.com/?d=2YS4CBO4

pwd: najpogodnijemesto

(link preuzet sa http://yurock.blogspot.com)

MACHINA - Sad ili nikad (2004 vistemiamivi music)




Evo još jedne recenzije jednog jako, jako kvalitetnog domaćeg benda. Koliko ovo domaće možete uzeti u obzir samo je do vas, jer su u bendu dva Bosanca koja rade u Leipzigu.
Ko je Machina? Možda vam odgovor na to pitanje ne izgleda tako težak, ali tek kad se upoznate sa muzikom Machine, i njenim razmišljanjem, shvatit ćete da su svi odgovori samo iluzija, te da se treba probiti površina koju mnogi ne mogu razrovati.
Zvuk Machine je težak, sa jednostavnim dionicama koje ostaju dugo u vašem mozgu. Međutim, koliko god muzika bila kvalitetna, prava snaga ovog albuma (čije ćemo ime tek sad spomenuti, album se zove ''Sad ili nikad'') je u tekstovima koji se na filozofski način bave svemirom, bave se problematikom koja nam je svima poznata, a ustvari većina o njoj nema pojma.
''Sad ili nikad'' je album za koji trebaš biti mentalno zreo i jak, trebaš odoljeti prvom, drugom, trećem i sto i pedesetom naletu emocija kad čuješ ove tekstove i muziku, te ostati priseban, ali otvoriti svoj um da se kreće neistraženim stazama. Doista, samo rijetki to mogu u potpunosti uraditi.
Album produkcijski, tekstualno i muzički zaslužuje čistu desetku, što će i dobiti, ali ne mogu ga preporučiti svima. Nemoguće je preporučiti album svima, jer ipak, ovo NIJE za svakoga.
Jedna dobra stvar vezana za Machinu je što čitav album možete besplatno skinuti sa njihove oficijelne stranice na www.machineria.com. Pošto je album težak oko 65 megabajta, a nismo baš svi obdareni sa kblovskim konekcijama, moja topla preporuka je da prvo ne skidate čitav album koji dolaze i paketu, već pjesme ''Apokalipsa'' i ''Ecce Homo'', koje su po meni dvije najbolje pjesme po albumu. ''Apokalipsu'' nikad nisam poslušao do kraja, jednostavno mi se počne povraćati, postane mi crno pred očima, i postajem momentalno klaustrofobičan, zatvoren u mračnim, uskim cijevima svog mozga, a to je mjesto gdje ne želim biti.
Istina je što je Machina napisala na njihovoj stranici. Oni nisu ponudili finalni produkt. Svaki čovjek će svojim razmišljanjem da nadogradi ''Sad ili nikad'', i da mu da kompletno novu formu, koja je posebna u svakom slučaju. Ovo je moja preporuka, ali ne garantujem da će vam se svidjeti svima. U svakom slučaju, sjajan BH album koji zaslužuje puno veću promociju od web stranice.
(tekst preuzet sa http://isk.int.ba)

http://www.machineria.com/Dateien/mp3/machina%20-%20sad%20ili%20nikad.zip

(link albuma preuzet sa www.machineria.com)

субота, 07. април 2007.

LA STRADA - La strada (1987)






Povodom tridesetogodišnjice emisije "Randevu sa muzikom" Radio Novi Sad je izdao ploče grupe La Strada i Rex Ilusiviija. Ovaj drugi album pod nazivom "Disillusioned" se pojavio u saradnji sa omladinskim magazinom "Stav". Obe ploče su štampane u skromnih 500 primeraka, ali predstavljaju vredan dokument i pokazuju da je ovo, po svemu sudeći, jedini način da kvalitetni a nekomercijalni materijali ugledaju svetlost dana.
Za sve ove godine novosadska scena je večito glavinjala i nikako nije uspela da stane na svoje noge. I pored brojnih grupa koje se pojavljuju, rezultati su mršavi. Višegodisnja nada ove scene, La Strada je nastala na ruševinama sjajnog sastava Luna. Slobodan Tišma i Jasmina Mitrušić su okupili nove ljude i počeli da razradjuju onu tamniju i mirniju stranu Lune. Vremenom je kroz grupu prošlo mnogo muzicara, ali je glavni autor Tišma uspevao da očuva osnovnu stilsku liniju neokrnjenu i održi grupu u životu uprkos totalnog ignorisanja diskografskih kuća. Na debi ploči su se pojavile njihove stare kompozicije snimljene jos jula 1985. godine."Ja iz dva razoga nisam bio za to da ova ploča izadje" - kaže Tišma - "Prvi je što je taj materijal prestar. Tačno se secam da smo ga snimali onog jutra posle Live Aida. Cele noći smo gledali prenos koncerta i onda sam išao da snimam vokale. Možeš misliti kako je to izgledalo. Tu je bilo falširanja, bio sam umoran a ionako nisam neki pevač. Drugo, ovo su u stvari demo snimci, to nije dovoljno dobro za ploču. Ima tu grešaka, ja sam nisam dobro radio, nisam maksimalno iskoristio vreme koje sam imao u studiju. Medjutim, Vita Simurdić je insistirao na tome da se ovi snimci pojave na ploči, a pošto je on nama puno pomogao, pristao sam da se to objavi iako sam rekao da ću se javno ograditi od ovih snimaka. Od tog vremena se puno toga promenilo. Od originalne postave smo ostali samo bubnjar Robert Radić i ja, radimo sa novim ljudima, većinu ovih pesama više ne sviramo na koncertima, tako da nije bilo mogućnosti da ovaj materijal ponovo snimimo."
Ipak, uprkos Tišminom nezadovoljstvu činjenica je da je pojava ove ploče donela dozu ohrabrenja grupi. Demo-snimci sa novim pesmama su tu, a izlazak ploče je razlog za koncerte. Iako La Strada zauzima marginalan položaj na domaćoj sceni, njena pojava nije zanemarljiva. Oni koji redovno prate radijske demo liste dobro znaju većinu pesama sa ove ploče. Tačno je da im se može zameriti jednolična atmosfera, Tišmin nesiguran glas i tu i tamo nesrećno sklopljeni tekstovi, ali jasno je da su pravljene sa puno talenta i originalnosti. U pesmama "Okean", "Mama Luna", "Došla su tako neka vremena" Tišmin melanholični glas se meko stapa sa širokim, skoro akustičnim zvukom gitara. Izuzetno prisno i optimistično deluje Jasminin drugi vokal u pesmi "Mama Luna" dajuci joj preko potrebnu energiju. Cela ploča odiše prozračnom produkcijom (njom se bavio Rex Ilusivii) u kojoj nema pokušaja da se Tišmina mestimično turobna poetika šminka nekim kitnjastim efektima. Dok je svojevremeno grupa Luna u sebi nosila tako reći šizofrenicnu strukturu zbog razlilčitog pristupa muzici gitariste Baleta i bubnjara Firčija u odnosu na ono što je radio (što je davalo odlicnu kombinaciju), La Strada se povukla u jedan prikriveniji i misaoniji okvir za šta je najverovatnije zaslužno Tišmino dugogodišnje bavljenje literaturom. Njegove pesme nose pritajenu energiju kojoj autor nikako ne dozvoljava da izroni na površinu. To posebno podcrtavaju Jasminine diskretne klavijature kojima je zadatak da boje osnovnu melodiju pesme. Nova postava La Strade radi bez klavijatura, ali je stil novih pesama ostao isti. Tišma se prihvatio elektro-akustične gitare koja uz klasičnu električnu gitaru daje prijatnu dinamiku. Uprkos sporom razvoju karijere grupe njihove pesme ne stagniraju. Uostalom, došla su tako neka vremena kad malo mudrosti u muzici uopšte nije naodmet.
ULICA ILUZIJA by Petar Janjatovic, "Rock", 1987. godine.

http://rapidshare.com/files/23997771/La_Strada.rar.html

(tekst i link preuzeti sa bloga http://samoslusaj.blogspot.com)

DOBRI ISAK - Mi placemo iza tamnih naocara (1984 SKC Nis KT-001)




Evo jednog od najboljih "nepoznatih" bendova u ex yu. Rec je o niskom bandu iz sredine osamdesetih i kasetnom izdanju koje je SKC Nis 1984 objavio u samo 100 primjeraka. Snimak je ripovan s kasete pa kvalitet nije najsjajniji ali svakako preporucujem skidanje ovog odlicnog materijala snimanog u spavacoj sobi bubnjara Markiza uz kojeg su u Dobrom Isaku nastupali gitarista i pevac Frodo i basista Pacov.
Izvrstan post - dark- punk zanimljivih tekstova koji podsjeca na Joy Division.

http://www.mediafire.com/?dmmjigwuyom

(link preuzet sa http://uskiparizer.blogspot.com)